Kako provesti restrukturiranje trgovačkog društva?

Kako provesti restrukturiranje 2019 05 02 - Kako provesti restrukturiranje trgovačkog društva?

Restrukturiranje društva predstavlja proces donošenja seta upravljačkih odluka te poduzimanje niza akcija koje imaju za cilj ostvarivanje konkretnih promjena postojeće strukture, strategije i pozicije društva.

Riječ je o vrlo složenom procesu koji se temelji na promjenama u operativnom poslovanju ili financijskoj strukturi društva, osmišljenim da povećaju vrijednost društva dioničarima ili vjerovnicima.

Našli ste se u problemima koje prate konstantni pritisak na profitabilnost i likvidnost vašeg društva. Kako bi se osigurala daljnja opstojnost poslovanja, menadžment društva mora biti svjestan da je potrebno osigurati vlasničko investiranje s ciljem stabiliziranja izvora financiranja te bankarsko financiranje s ciljem osiguranja likvidnosti.

Društvu je potreban zaokret u poslovanju kako bi ostvarilo održiv poslovni model, održalo ili pak osnažilo svoju tržišnu poziciju te osiguralo likvidnost i solventnost bilance.

Navodimo ključne faze u procesu poslovnog i financijskog restrukturiranja društva:

  1. Formiranje kriznog menadžmenta

Prvi korak prilikom poslovnog i financijskog restrukturiranja je formiranje kriznog menadžmenta koji je usmjeren na ovladavanje situacijom opasnom za opstanak društva, planiranje i provođenje mjera za osiguranje temeljnih ciljeva društva.

Ponekad postojeće rukovodstvo društva nije adekvatno za upravljanje društvom, zbog narušene reputacije, i provedbu plana restrukturiranja zbog čega se angažiraju vanjski suradnici koji preuzimaju ulogu menadžmenta.

Krizni menadžment uvodi procedure i alate za upravljanje likvidnošću i novčanim tijekovima, te uključuje sve relevantne strane u odlučivanje o ključnim akcijama. Za uspješnost provedbe poslovnog i financijskog restrukturiranja važno je da krizni menadžment stekne povjerenje vjerovnika i partnera.

  1. Uključivanje interesnih strana

U početku angažmana potrebno je detektirati sve interne interesne strane kao što su vlasnici, menadžment i zaposlenici te vanjske interesne strane kao što su dobavljači, kreditori, investitori, porezna uprava, leasing društva i sve ostale nadležne institucije koje mogu djelovati kao vjerovnici.

Kroz formiranje odjela kriznog menadžmenta bitno je uspostaviti komunikaciju sa svim interesnim stranama. Vanjskim interesnim stranama je važno da budu informirani o razvoju događanja. Poželjno ih je obavijestiti da je društvo u procesu restrukturiranja i da je u fazi analize početnog stanja što će rezultirati izradom plana financijskog i operativnog restrukturiranja.

Kroz radionice i sastanke uključite menadžment na višim i nižim razinama

Interno komunikaciju treba strukturirano provoditi tako da se održi radionica sa zaposlenicima i menadžmentom. Cilj radionice je uključiti zaposlenike i menadžment na višim i nižim razinama u cijeli proces za potrebe izrade plana restrukturiranja koji treba sadržavati ključne aktivnosti, korektivne mjere, ključne korake i uloge kako bi se ostvarila ciljana profitabilnost.

Menadžment društva treba od prvog dana u potpunosti biti involviran u proces restrukturiranja kako bi se dobio što bolji uvid u poslovanje te definirale mjere restrukturiranja i detaljan plan unapređenja poslovanja.

Izradite simulaciju utjecaja na financijske izvještaje

U planu unapređenja poslovanja trebaju biti detaljno identificirani ključni rizici, pretpostavke ostvarenja poboljšanja te definirane ključne mjere i korektivne akcije. Nadalje, bitno je projicirati utjecaj restrukturiranja i unapređenje na Račun dobiti i gubitka/ Novčani tok, projektnu organizaciju, interno i eksterno potrebne resurse te plan aktivnosti s odgovornostima.

Izradite kratkoročni plan likvidnosti

Kako bi društvo imalo podlogu za pregovore s bankama potrebno je izraditi kratkoročni plan likvidnosti te napraviti srednjoročne projekcije Računa dobiti i gubitka, Bilance te Izvještaja o novčanom toku.

Detektirajte potrebu za dokapitalizacijom

Također, na bazi indikativne procjene vrijednosti 100% kapitala društva, potrebno je napraviti analizu scenarija vlasničke strukture i potrebe za vlasničkim kapitalom u slučaju da bi se društvo odlučilo za financiranje i dokapitalizaciju od strane strateških investitora.

Mjere restrukturiranja navedene u planu restrukturiranja trebaju biti prezentirane upravi društva u obliku odluke kako bi se odmah iniciralo i njihovo provođenje.

  1. Analiza početnog stanja i priprema prijedloga restrukturiranja

Analiza početnog stanja i priprema prijedloga restrukturiranja provodi se kako bi se utvrdili  uzroci zbog kojih je društvo u problemima. Proces analize početnog stanja uključuje sljedeće aktivnosti:

  • Analizu trenutne strateške pozicije i tržišne orijentacije društva koja obuhvaća analizu okruženja društva (potrošači, konkurenti, zakonodavstvo, itd.), strateške sposobnosti društva poput kompetencija i upravljanja resursima, kulturu, uvjerenja i stavove društva, te očekivanja i moć dionika društva poput dioničara i zaposlenika.
  • Analizu postojeće organizacijske strukture kako bi se dobila potpuna slika stvarnog stanja društva, te smanjili troškovi poslovanja i povećala učinkovitost društva optimizacijom resursa,
  • Analizu procesa planiranja kojom se utvrđuje način donošenja odluka.
  • Analizu trenutne troškovne strukture te ključnih faktora koji utječu na operativne troškove kako bi se smanjili prekomjerni troškovi i troškovi koji ne daju dodatnu vrijednost osnovnom poslovanju društva.
  • Analizu profitabilnosti kojom se utvrđuju marže po proizvodima, direktni troškovi proizvodnje, indirektni troškovi (organizacija nabave, marketing, promocija i sl.).
  • Analizu zaduženosti (analiza postojećih ugovora o kreditu) kako bi se utvrdila razina zaduženosti i kreditna sposobnost društva, te na temelju toga pronašli novi izvori financiranja.
  • Reviziju poslovnih planova i postojećih financijskih projekcija kojom se utvrđuje realnost i objektivnost poslovnih planova i financijskih projekcija.
  • Analizu potrebnih obrtnih sredstava kako bi se utvrdila količina novčanih sredstava potrebnih za njihovu nabavu te vrijeme potrebno za ponovnu konverziju obrtnih sredstava u novac.
  • U slučaju preuzimanja ili prodaje poslovnih udjela društva provodi se indikativna procjena 100% kapitala društva kako bi se utvrdila tržišna vrijednost društva, te tako zaštitili interesi društva i njegovog preuzimatelj.

Nakon završetka analize početnog stanja dobivena je jasnija slika o uzrocima problema u društvu. Najčešći razlozi zbog kojih društva imaju probleme u poslovanju su prekomjerna zaduženost, visoki troškovi, nerealni poslovni planovi, itd. Nakon završetka analize početnog stanja, menadžmentu društva se prezentiraju ključni nalazi analize strateške pozicije društva te njezinog tržišnog usmjerenja. Na temelju analize izrađuje se prijedlozi za poboljšanje poslovanja.

  1. Izrada prijedloga rješenja na temelju utvrđenih područja za poboljšanje

Nakon što su menadžmentu društva prezentirani ključni nalazi analize strateške pozicije društva i njenog tržišnog usmjerenja izrađuje se prijedlog rješenja za poboljšanje poslovanja. U ovoj fazi društvu se nude različite opcije osnaživanja poslovanja, ovisno o rezultatima analize.  Najčešći oblici osnaživanja poslovanja društva su:

  • restrukturiranje obveza prema bankama i dobavljačima
  • prodaja imovine koja nije dio osnovne djelatnosti
  • zamjena potraživanja za vlasničke udjele
  • dokapitalizacija od strane strateškog ili financijskog investitora.
  1. Prezentiranje plana restrukturiranja svim interesnim stranama

Izrađen prijedlog rješenja za poboljšanje poslovanja prezentira se vanjskim i unutarnjim interesnim stranama. Interesne strane prihvaćaju ili odbacuju plan restrukturiranja i daju svoje prijedloge. Interesne strane moraju prihvatiti plan restrukturiranja kako bi društvo moglo započeti s procesom restrukturiranja.

  1. Proces restrukturiranja

Nakon što su interesne strane prihvatile plan restrukturiranja započinje provedba restrukturiranja. Ova faza temelji se na sistematičnom pristupu restrukturiranju kako bi u potpunosti zadržali kontrolu nad cjelokupnim procesom restrukturiranja te ima za cilj podizanje operativne efikasnosti poslovanja društva na temelju preporuka definiranih u prethodnoj fazi.

Aktivnosti u ovoj fazi trebaju biti mjerljive kako bi se njihova uspješnost mogla pratiti i evidentirati.

Također, u ovoj fazi moguće su izmjene i poboljšanja samog predloženog programa restrukturiranja.

U okviru procesa implementacije, projektni zadaci trebaju biti podijeljeni u module kako bi se osigurala odgovornost projektnog tima koji radi na procesu restrukturiranja i tako omogućila veća kontrola nad izvršenjem projektnih zadataka. Bilo kakvo odstupanje od plana restrukturiranje bit će mjerljivo te će sukladno tome biti predložene i korektivne akcije.

Faza implementacije će biti okončana realizacijom mjera restrukturiranja predviđenih planom restrukturiranja u skladu s definiranim aktivnostima i dogovorenim rokovima.

  1. M&A proces

Ako menadžment društva donese odluku o stabilizaciji izvora financiranja putem strateških partnera, prodajni proces uključivat će sljedeće aktivnosti:

  • Priprema i planiranje transakcije – kontaktiranje potencijalnih kupaca, slanje Teasera, strukturiranje Data room-a, izrada Informacijskog memoranduma
  • Aukcija – profiliranje potencijalnih partnera i evaluiranje njihovih indikativnih ponuda, upravljanje Data room-om, prezentiranje Uprave društva, dubinsko snimanje na zahtjev potencijalnog kupca)
  • Finalizacija/zatvaranje transakcije – evaluacija obvezujućih ponuda, pregovori, administriranje cijelog procesa

Proces pronalaska strateškog investitora može se odvijati paralelno ili nakon procesa restrukturiranja ovisno o željama i očekivanjima od strane menadžmenta društva.

U svrhu uspješne provedbe procesa restrukturiranja, društvo treba osigurati adekvatne interne resurse (zaposlenike) i podršku vanjskih interesnih strana.

Ako vaše društvo ima problema s likvidnosti i profitabilnosti, ne može servisirati sve dospjele obveze koje pretjerano opterećuju bilancu društva, nemojte se ustručavati kontaktirati nas za pomoć u procesu restrukturiranja i pronalaska najboljeg rješenja za nastavak uspješnog poslovanja.

Autori: ALPHA CAPITALIS tim 

Ovlašteni revizori | Ovlašteni interni revizori | Ovlašteni procjenitelji | Ovlašteni računovođe | Ovlašteni investicijski savjetnici | ACCA (Association of Certified Chartered Accountants) | CFA (Chartered Financial Analyst)

Transferne cijene – OECD smjernice

Transferne cijene 2019 05 02 - Transferne cijene - OECD smjernice

Transferne cijene su one cijene koje se primjenjuju u transakcijama između povezanih društava. Transferne cijene predstavljaju jedan od instrumenata planiranja poreznih obveza na nivou grupe povezanih društava.

Zakonsko reguliranje odnosa između povezanih osoba nalazimo u Zakonu o porezu na dobit i Pravilniku o porezu na dobit. Definirano je tko se smatra povezanim osobama, koje se metode koriste da bi se definirale tržišne cijene, kao i obveza poreznog obveznika da o svojim odnosima s povezanim osobama posjeduje odgovarajuću dokumentaciju.

U nastavku navodimo smjernice OECD-a vezano za primjene metode kod izrade studije transfernih cijena.

TRADICIONALNE TRANSAKCIJSKE METODE

Najizravniji način utvrđivanja jesu li uvjeti između povezanih društava tržišni, je usporedba zaračunate cijene između povezanih osoba s cijenama zaračunatim u usporedivim transakcijama između neovisnih osoba.

Ovaj pristup utvrđivanja tržišnosti definiran je metodom usporedivih nekontroliranih cijena. Primjena metode usporedivih nekontroliranih cijena je najizravniji pristup jer se direktnom usporedbom cijena kod kontroliranih transakcija i cijena kod neovisnih transakcija može doći do razlika između kontrolirane cijene i nekontrolirane cijene te se primjenom nekontrolirane cijene u kontroliranim transakcijama mogu dobiti neovisni uvjeti.

Kako se u praksi često ne mogu dobiti podaci o cijenama zaračunatim u usporedivim odnosima između neovisnih osoba tada se primjenjuju indirektne transakcijske metode, odnosno metoda trgovačkih cijena i metoda dodavanja dobiti na troškove.

Indirektne transakcijske metode uspoređuju bruto marže ostvarene u transakcijama između povezanih osoba s bruto maržama ostvarenim u usporedivim transakcijama između neovisnih osoba. Primjenom metoda trgovačkih cijena i metoda dodavanja dobiti na troškove usporedbom ostvarenih bruto marži indirektno se dolazi do razlika između kontrolirane cijene i nekontrolirane cijene te se primjenom nekontrolirane cijene u kontroliranim transakcijama mogu dobiti neovisni uvjeti.

Usporedive transakcije koje bi omogućile primjenu tradicionalnih transakcijskih metoda nisu uvijek dostupne. Tada se za potrebe analize preporučuje upotreba profitnih metoda putem kojih se usporedbom neto marže indirektno dokazuje tržišnost cijena u kontroliranim transakcijama.

  1. Metoda usporedivih nekontroliranih cijena

Metoda usporedivih nekontroliranih trgovačkih cijena uspoređuje zaračunatu cijenu za imovinu ili usluge koja se prenosi u kontroliranoj transakciji s cijenom zaračunatom za prenesenu imovinu ili uslugu u usporedivoj nekontroliranoj transakciji u usporedivim okolnostima.

Usporediva transakcija se može odvijati između nepovezanih osoba (eksterna ili vanjska usporediva cijena) ili između jedne od povezanih strana i njoj nepovezane osobe (interna ili unutrašnja usporediva cijena).

Metoda usporedivih nekontroliranih cijena najpouzdanije odražava tržišnosti ako su transakcije identične ili ako postoje neznatne razlike koje su unaprijed kvantificirane iz čega ujedno proizlazi i manjkavost ove metode. Metoda usporedivih nekontroliranih cijena zahtjeva visoku razinu usporedivosti proizvoda ili usluga kako bi mogli primijeniti metodu usporedivih nekontroliranih trgovačkih cijena transakcije bi trebale zadovoljiti sljedeće elemente:

  • proizvodi ili usluge moraju imati visoku razinu sličnosti (svaka razlika bi mogla utjecati na razliku u cijeni transakcije),
  • obujam transakcija (različite cijene ne ostvaruju primjerice u veleprodaji, maloprodaji ili pak primjerice kod većih prodanih količina se često ostvaruju količinski popusti),
  • politika popusta (različita struktura popusta može značajno utjecati na krajnju cijenu proizvoda ili usluga),
  • tržišta i tržišne grane (cijena proizvoda ili usluge u različitim tržištima ili čak tržišnim granama može znatno varirati),
  • ugovorni uvjeti (prodaja proizvoda ili usluga ugovorenih na duži rok je značajno niža od povremeno neugovorne prodaje),
  • područje i veličina tržišta (na različitim tržištima cijena proizvoda i usluga može značajno varirati),
  • korištena nematerijalna imovina (snažna trgovačka marka može omogućiti visoko postavljene cijene proizvoda ili usluge), te
  • transakcijski uvjeti (rok plaćanja, vrste plaćanja, osiguranje plaćanja, vrijeme isporuke, tečajni rizik kao i ostali slični transakcijski uvjeti mogu značajno utjecati na cijenu proizvoda ili usluge).
  1. Metoda trgovačkih cijena

Metoda trgovačkih cijena procjenjuje da li su iznosi u kontroliranoj transakciji zaračunati sukladno načelu tržišnosti s obzirom na bruto maržu realizirani u usporedivim nekontroliranim transakcijama.

Metoda trgovačkih cijena polazi od cijene po kojoj je proizvod nabavljen od povezanog društva preprodan nepovezanom društvu. Ta cijena ostvarena prema nepovezanom društvu umanjuje se ostvarenu bruto maržu koja predstavlja iznos iz kojeg preprodavač treba pokriti svoje prodajne i ostale poslovne troškove te uzimajući u obzir korištenu imovinu i preuzete rizike treba ostvariti odgovarajuću dobit.

Iznos koji preostane nakon oduzimanja bruto marže može se nakon usklađenja za ostale troškove povezane s nabavkom proizvoda smatrati neovisnom cijenom za inicijalni prijenos imovine između društava.

Metoda trgovačkih cijena se najčešće koristi kod distributera koji prodaju proizvode bez da ih fizički modificiraju ili im dodaju značajnu vrijednost. Ova metoda zahtjeva detaljnu usporedbu preuzetih funkcija, preuzetih rizika kao i korištene materijalne i nematerijalne imovine jer su oni osnova za odabir usporedivih društava za razliku od metode usporedivih nekontroliranih trgovačkih cijena koja kod odabira usporedivih društava polazi od sličnosti/usporedivosti proizvoda ili usluge.

Metoda trgovačkih cijena također ima internu i eksternu opciju primjene. Veća razina usporedivosti sigurno će se ostvariti ako se analiza primjeni između kontroliranih i nekontroliranih prodaja dobara od strane istog distributera tj. primjenom metode internih trgovačkih cijena. Pri izostanku internih usporedivih transakcija odgovarajuća usporedba može se izvesti iz usporedne nekontrolirane transakcije drugih distributera tj. primjenom metoda eksternih trovačkih cijena.

Metoda trgovačkih cijena rijetko vodi do odgovarajućih i točnih rezultata ako postoje razlike u:

  • Razini tržišnosti proizvoda ili usluga,
  • Preuzetim funkcijama, rizicima te korištenoj materijalnoj i nematerijalnoj imovini, ili
  • Različitosti u proizvodima.
  1. Metoda dodavanja dobiti na troškove

Metoda dodavanja dobiti na troškove kreće od troškova koji nastaju kod dobavljača imovine u kontroliranim transakcijama za prijenos imovine ili pružanje usluga između povezanih osoba.

Odgovarajuća marža se dodaje na navedene troškove kako bi se dobila odgovarajuća dobit s obzirom na obavljene funkcije i tržišne uvjete. Sukladno smjernicama OECD-a metoda dodavanja dobiti na troškove uspoređuje bruto dobit koju ostvaruje povezano društvo u kontroliranim transakcijama s onom koju ostvaruje neka treća strana u nekontroliranim transakcijama.

Usporedivost funkcija i rizika vrlo je važna za primjenu ove metode. Nadalje, obzirom da se razlike u funkcijama i rizicima uglavnom odražavaju na financijske informacije društva, vjerodostojna / pouzdana upotreba metoda dodavanja dobiti na troškove zahtjeva dostupnost vrlo detaljnih financijskih pokazatelja da bi se uskladile razlike kod usporedivosti koje se održavaju u financijskim rezultatima društva.

Metoda dodavanja dobiti na troškove uglavnom se koristi za procjenu marže koju je ostvario proizvođač prodajom povezanim društvima. Ova metoda zahtjeva detaljnu usporedbu proizvedenih proizvoda pruženih usluga, izvršenih funkcija, rizika koje društvo snosi, složenosti proizvodnje, strukture troškova i nematerijalne imovine između kontroliranih i nekontroliranih transakcija.

Usporedba se najčešće vrši između kontrolirane i nekontrolirane prodaje imovine istog proizvođača ili pružatelja usluga (tj. interna metoda dodavanja dobiti na troškove).

U nedostatku navedene usporedivosti odgovarajuća usporedba može se izvesti iz usporedne nekontrolirane prodaje ostalih / nepovezanih proizvođača ili pružatelja usluga (tj. vanjska metoda dodavanja dobiti na troškove).

Manje je vjerojatno da će metoda dodavanja dobiti na troškove biti prihvatljiva ako postoji materijalna razlika između kontroliranih i nekontroliranih transakcija u odnosu na:

  • Nematerijalnu imovinu,
  • Strukturu troškova,
  • Poslovno iskustvo,
  • Poslovanje koje društvo obavlja, i
  • Proizvode

PROFITNE METODE

Profitne metode, metode podjele dobiti i metoda neto dobitka, koriste se kao pristupi koji se mogu koristiti za približno prikazivanje neovisnih uvjeta kada tradicionalne transakcijske metode ne mogu biti pouzdano primijenjene samostalno ili kad iznimno ne mogu uopće biti primijenjene.

  1. Metoda podjele dobiti

Metoda podjele dobiti prvo identificira dobit koju treba podijeliti među povezanim društvima u kontroliranim transakcijama u koja su povezana društva uključena.

Ova metoda nadalje dijeli tu dobit između povezanih društava na ekonomski važećoj osnovi što je približno podjeli koja bi se očekivala i održava u neovisnom dogovoru. Zajednička dobit može biti ukupna dobit iz transakcija ili ostatak dobiti koji predstavlja dobit što se ne može odmah dodijeliti jednoj od strana, kao što je npr. dobit koja nastaje iz visoko vrijedne, ponekad jedinstvene, nematerijalne imovine.

Također, ova metoda najčešće se koristi kada povezana društva zajedno razvijaju nematerijalnu imovinu ili kad zajedno unose vrijednu nematerijalnu imovinu.

Pozitivna strana dane metode je da se može koristiti kada ne postoje usporedive transakcije neovisnih društava s transakcijama povezanih društava. Tada raspodjela dobiti može biti određene na osnovu prakse koja se koristi među nepovezanim društvima.

  1. Metoda neto dobitka

Metoda neto dobitka, odnosno transakcijska metoda neto marže, koristi neto maržu u odnosu na pripadajuću osnovicu koju društvo ostvaruje te se uspoređuje s neto maržama neovisnih usporedivih društva.

Ova metoda je manje osjetljiva na razlike koje utječu na usporedive transakcije, dok s druge strane može biti podložna utjecaju raznih ekonomskih čimbenika i dati rezultate koji nisu povezani sa stvarnom maržom realiziranom u transakcijama s povezanim osobama.

Navedena metoda slična je metodi trgovačkih cijena i metodi dodavanja dobiti na troškove, samo što za razliku od bruto marže ova metoda koristi neto maržu. Metoda neto dobitka se koristi netom maržom koja se stavlja u omjer s odgovarajućom osnovicom (troškom, prodajom, imovinom) dobivajući tako financijske pokazatelje koji se uspoređuju s financijskim pokazateljima neovisnih društava. Metoda neto dobitka se najčešće koristi kod društava koja imaju i proizvodnju i distribuciju.

Prednost korištenja ove metode je manja osjetljivost na razlike koje utječu na transakcije (različitost u proizvodu, preuzetim funkcijama, preuzetim rizicima, korištenoj imovini, tržišnosti proizvoda, različiti računovodstveni sustavi, itd.). Korištenjem dostupnih baza podataka ova metoda predstavlja najlakši način utvrđivanja tržišnosti transakcija između povezanih društava.

Ako ste zainteresirani za dodatne informacije u vezi s našim uslugama izrade studije transfernih cijena, slobodno nas kontaktirajte. 

Autori: ALPHA CAPITALIS tim 

Ovlašteni revizori | Ovlašteni interni revizori | Ovlašteni procjenitelji | Ovlašteni računovođe | Ovlašteni investicijski savjetnici | ACCA (Association of Certified Chartered Accountants) | CFA (Chartered Financial Analyst)

Skupine nematerijalne imovine i metode vrednovanja

Nematerijalna imovina i metode vrednovanja 2019 04 23 - Skupine nematerijalne imovine i metode vrednovanja

Nematerijalna imovina postaje sve važniji dio poslovanja modernih društava. Razlog tome je što se sve više novostvorene vrijednosti razvija znanjem, a manje materijalnim resursima i radom u proizvodnji. Budući da je nematerijalna imovina često nevidljiva i stvara se interno teško je odrediti njenu vrijednost. U nastavku donosimo nekoliko podjela nematerijalne imovine i metode za njenu procjenu.

Skupine nematerijalne imovine

Postoji nekoliko podjela nematerijalne imovine. Prema načinu stjecanja nematerijalna imovina se može podijeliti na:

  • Nematerijalnu imovinu koja se stječe od drugih
  • Interno razvijenu nematerijalnu imovinu.

Nematerijalna imovina koja se stječe od drugih svrstava se u nekoliko skupina:

Odbor za međunarodne računovodstvene standarde nematerijalnu imovinu dijeli na sljedeće skupine i vrste:

  • Marketinšku skupinu nematerijalne imovine
  • Nematerijalnu imovinu povezanu s kupcem
  • Nematerijalnu imovinu na ugovornoj osnovi
  • Tehnološku skupinu nematerijalne imovine
  • Umjetničku skupinu nematerijalne imovine.

Marketinška skupina nematerijalne imovine uključuje:

  • Trgovačke marke proizvoda, trgovačka imena, uslužne marke, skupne marke i certificirane marke
  • Komercijalni izgled proizvoda (jedinstvena boja, oblik ili dizajn pakiranja)
  • Novinske oznake
  • Imena internetskih domena
  • Sporazumi o zabrani konkurencije.

Nematerijalna imovina povezana s kupcem uključuje:

  • Listu kupaca
  • Narudžbe ili nepodmirene proizvodnje
  • Ugovore s kupcima i s njima povezanim odnosima s kupcima
  • Neugovorne odnose s kupcima.

Nematerijalnu imovinu na ugovornoj osnovi čine:

  • Ugovori o promidžbi, izvođenju, upravljanju, uslugama ili nabavi
  • Sporazumi o licenciranju, autorskoj naknadi i mirovanju
  • Sporazumi o leasingu
  • Građevinske dozvole
  • Sporazumi o franšizi
  • Operacijska prava i prava emitiranja
  • Korištenje prava kao što su prava na bušenje, navodnjavanje, letenje, iskorištavanje šuma, iskorištavanje ruda i prava na službene rute
  • Ugovori o servisiranju poput servisiranja hipotekarnih ugovora
  • Ugovori o zapošljavanju

U tehnološku skupinu nematerijalne imovine spadaju:

  • Software
  • Patentirane tehnologije
  • Nepatentirane tehnologije
  • Baze podataka
  • Poslovne tajne poput tajnih recepata, procesa i formula.

U umjetničku skupni nematerijalne imovine spadaju:

  • Literarni radovi poput knjiga, novina, časopisa i slično
  • Glazbeni radovi poput kompozicija, glazbenih stihova i promidžbenih džinglova
  • Opere, predstave, baleti
  • Slike i fotografije
  • Audiovizualni materijali poput videa, filmova, video glazbe i televizijskih programa.

Metode vrednovanja nematerijalne imovine

U skladu s MSF 3 stjecatelj je dužan stečenu nematerijalnu imovinu mjeriti po njenoj fer vrijednosti na dan stjecanja. Budući da je nematerijalna imovina heterogena često nije moguće pronaći izravnu tržišnu evidenciju transakcija za nematerijalnu imovinu. Ako i postoji tržišna evidencija ona postoji u odnosu na sličnu ali ne i istovjetnu imovinu. Zbog toga se koriste metode vrednovanja nematerijalne imovine.

Nematerijalnu imovinu možete procijeniti korištenjem tri temeljna pristupa za vrednovanje nematerijalne imovine:

  • Tržišni pristup
  • Troškovni pristup
  • Pristup na bazi dobiti.

Kod tržišnog pristupa određujete vrijednost fer tržišne vrijednosti nematerijalne imovine usporedbom promatrane imovine s identičnom i sličnom imovinom koja se kupuje i prodaje po određenim cijenama na tržištu.  Budući da ne postoji vidljivo aktivno tržište za nematerijalnu imovinu stečenu poslovnim spajanjima te jedinstvene značajke nematerijalne imovine nije uvijek moguće odrediti tržišnu vrijednost promatrajući cijene slične imovine na tržištu.

Kod troškovnog pristup vrednovanja nematerijalne imovine za procjenu vrijednosti koristite procjenu troška zamjene ili procjenu troška reprodukcije. Budući da ova metoda prilikom vrednovanja ne uzima u obzir buduće koristi od nematerijalne imovine procijenjena vrijednost nematerijalne imovine je upitna.

Stoga je prilikom poslovnih spajanja ipak najbolje koristi metode procjene vrijednosti nematerijalne imovine temeljene na dobiti. Ovaj pristup se temelji na konceptu ekonomske vrijednosti koja se sastoji od procjene novčanog tijeka koji će se generirati korištenjem nematerijalne imovine koja se koristi. Svođenjem novčanog toka na sadašnju vrijednost primjenom odgovarajućih diskontnih stopa određuje se ekonomska vrijednost promatrane nematerijalne imovine.  Odbor za internacionalne standarde vrednovanja u ovaj pristup ubraja sljedeće metode:

  • Metoda nepostojanja tereta plaćanja licencne naknade (metoda uštede na licencnoj naknadi)
  • Metoda premije profita (metoda inkrementalnog dobitka)
  • Metoda viška dobiti.

Metoda nepostojanja tereta plaćanja licencne naknade

Kod metode nepostojanja tereta plaćanja licencne naknade vrijednost nematerijalne imovine izračunavate pozivanjem na sadašnju vrijednost plaćanja licencne naknade koje društvo neće plaćati jer posjeduje nematerijalnu imovinu za koju bi moralo plaćati naknadu.

Prema ovoj metodi vrijednost nematerijalne imovine je kapitalizirana sadašnja vrijednost budućih naknada nakon poreza za cijelo vrijeme korištenja licencije. Plaćanje naknade tijekom cijelog vijeka korištenja licencije se prilagođava za porez  i diskontira za sadašnju vrijednost. Iznos naknade se definira kao  postotak prihoda koji će se ostvariti korištenjem nematerijalne imovine.

Licencna stopa se obično određuje pomoću licencnih stopa za sličnu nematerijalnu imovinu na tržištu. Ova metoda se najčešće koristi za vrednovanje patenata  i trgovačkih marki.

Metoda premije profita

Kod metoda premije profita ili metoda inkrementalnog dobitka uspoređujete prognozirani profit ili novčani tok koji će se ostvariti korištenjem određene vrste nematerijalne imovine s prognoziranim profitom ili novčanim tokom koje bi društvo ostvarilo kada ne bi koristilo tu vrstu nematerijalne imovine.  Nakon toga prognozirani iznos inkrementalnog profita ili ostvarivog novčanog toka povezanog s promatranom nematerijalnom imovinom diskontirate na sadašnju vrijednost korištenjem odgovarajuće diskontne stope.

Prilikom primjene ove metode uzimate u obzir sljedeće inpute:

  • prognozirani periodični profit, uštedu troškova ili očekivani novčani tok koji će se generirati korištenjem promatrane nematerijalne imovine
  • periodični profit
  • troškovne uštede ili očekivani novčani tok koji će biti generiran ako se promatrana nematerijalna imovina ne koristi
  • diskontna stopa za kapitalizaciju prognoziranog periodičnog profita ili novčanog toka.

Ova metodu možete koristiti za vrednovanje imovine čijim se korištenjem smanjuju troškovi  ili generira dodatni profit.

Metoda viška dobiti

Pomoću metode viška dobiti determinirate vrijednost nematerijalne imovine kao sadašnju vrijednost novčanog toka koji se može pripisati nematerijalnoj imovini nakon što isključite dio novčanog toka koji se može pripisati kontributivnoj imovini. Doprinos novčanom toku te imovine poznat je kao trošak kontiributivne imovine.

Kontributivna imovina pomaže nematerijalnoj imovini u stvaranju novčanog toka, a sastoji se od dugotrajne i kratkotrajne materijalne imovine te nematerijalne imovine koja proizlazi iz goodwilla. Povrat na kontributivnu imovinu dobivate primjenom odgovarajuće stope povrata na fer vrijednost kontributivne imovine. Dobitak prije troška kontributivne imovine umanjite za trošak kontributivne imovine kako bi dobili neto dobitak koji se može pripisati promatranoj nematerijalnoj imovini. Dobit koja je pripisana nematerijalnoj imovini predstavlja povrat na kontributivnu imovinu.

Korištenjem odgovarajuće diskontne stope ovako dobiveni rezidualni dobitak svodite na sadašnju vrijednost. U praksi se ova metoda najčešće koristi prilikom procjene vrijednosti procesa istraživanja i razvoja, te za vrednovanje odnosa s kupcima.

Kao varijanta metode viška vrijednosti za vrednovanje brendova često se koristi metoda cjenovne premije. Primjenom ove metode vrijednost brenda izračunavate kao sadašnju vrijednost budućih cjenovnih premija koje bi brendirani proizvod ostvario u odnosu na nebrendirani proizvod ili generički ekvivalent.

U postupku ste poslovnog spajanja, želite li procijeniti vrijednost nematerijalne imovine ili jednostavno želite saznati nešto više o procjeni nematerijalne imovine. Slobodno nas kontaktirajte.

Autori: ALPHA CAPITALIS tim 

Ovlašteni revizori | Ovlašteni interni revizori | Ovlašteni procjenitelji | Ovlašteni računovođe | Ovlašteni investicijski savjetnici | ACCA (Association of Certified Chartered Accountants) | CFA (Chartered Financial Analyst)

Pristup i metode financijskog vrednovanja brenda

Financijsko vrednovanje brenda 2019 04 23 - Pristup i metode financijskog vrednovanja brenda

Financijsko vrednovanje brenda/marke/žiga fokusirano je na sve financijske aspekte vezane uz taj oblik nematerijalne imovine. Unatoč činjenici da je brend postao bitan aspekt vrijednosti trgovačkog društva, vrijednost brenda vrednuje se poprilično rijetko.

Postavlja se pitanje zašto je uopće potrebno vrednovati brend? Od unutarnje upotrebe procjene vrijednosti brenda za mjerenja poslovnih rezultata te motiviranja menadžmenta, vrednovanje brenda nužan je korak i kod procesa spajanja i preuzimanja, investiranja, ulaganja, zaduživanja i raznih sličnih aktivnosti. Pri ovim aktivnostima vrednovanje brenda nadilazi logiku računovodstvenog evidentiranja i postaje neophodno sredstvo za sve interesne skupine: vlasnike, menadžere, zaposlenike, porezne organe, javnost i dr.

Postoje razne teorijske i praktične metode financijskog vrednovanja brenda, ponajviše jer interesne skupine imaju različite razloge zbog kojih se odlučuju na provođenje procjene vrijednosti brenda.

Unatoč brojnim varijacijama pri vrednovanju nematerijalne imovine, postoje četiri opća pristupa procjeni vrijednosti brenda:

Pristup vrednovanja brenda baziran na cjenovnoj premiji

Opće je poznata i prihvaćena činjenica da je prodajna cijena brendiranih proizvoda veća od nebrendiranih, odnosno, ona sadrži cjenovnu premiju koja vlasniku brenda donosi dodatan prihod. Razlika u prodajnoj cijeni brendiranih i nebrendiranih proizvoda pomnožena s brojem prodanih jedinica te zatim diskontirana na sadašnju vrijednost način je vrednovanja brenda/marke koristeći ovaj pristup.

Pristup troška zamjene

Ova metoda za polazište ima trošak zamjene postojećeg proizvoda novim koji bi davao podjednake poslovne rezultate. Mnogi ovu metodu ne smatraju najboljim izborom tvrdeći da ona zapravo i ne mjeri tržišnu vrijednost brenda/marke nego trošak uložen u razvoj brenda/marke.

Pristup cijene dionice

Kao što ime sugerira, kod ove metode cijena dionice je polazišna točka za procjenu vrijednosti brenda. Vrijednost se izračunava oduzimanjem sve materijalne, ostale nematerijalne imovine (patenti, licence…) i vrijednosti industrijskih faktora od tržišne vrijednosti društva dobivene umnoškom cijene i broja dionica.

Pristup budućih zarada.

Metoda budućih zarada polazi od diskontiranja sadašnje vrijednosti budućih zarada koje su povezane s brendom/markom čija se procjena vrši. Bitno je napomenuti da ovaj pristup odražava buduće potencijale marke koje vlasnik trenutno uživa.

 

Prema Odboru za internacionalne standarde vrednovanja, kao neovisnom vijeću koje postavlja globalne standarde prakse vrednovanja, tri su temeljna pristupa vrednovanja nematerijalne imovine, a time i brenda/marke, kao stavke nematerijalne imovine povezane s marketingom:

Pristup usporedbe ili tržišni pristup

Ovim pristupom vrijednost marke utvrđuje se pomoću transakcijske cijene slične imovine. Primjer ove metode je metoda tržišnih transakcija koja vrijednost marke (ili bilo koje druge nematerijalne imovine) određuje pozivanjem na transakcijske cijene ili multiplikatore dobivene dijeljenjem cijene imovine s raznim financijskim i nefinancijskim parametrima.

Pristup dobiti

Po ovom pristupu, vrijednost nematerijalne imovine se utvrđuje pozivanjem na sadašnju vrijednost budućih dobiti. Ovaj pristup sadrži tri glavne metode:

a) Metoda uštede na licencnoj naknadi

Ova se metoda temelji na načelu da, ako društvo nema imovinu, ono bi ju moralo iznajmiti. Alternativno, društvo može iznajmiti imovinu ako ju ne želi koristiti. Vrijednost imovine izračunava se na temelju sadašnje vrijednosti niza novčanih izdataka koje bi društvo sačuvalo posjedovanjem imovine.

b) Metoda premije profita

Ova metoda je varijacija na metodu premijskih cijena i često se koristi u sektoru potrošačkih proizvoda gdje je uobičajeno da brendirani proizvod bude značajno skuplji od nebrendiranog ekvivalenta. Vrijednost brenda/marke je inkrementalni dobitak ili novčani tijek koji brendirani proizvod ostvari u odnosu na nebrendirani tijekom životnog vijeka brenda, umanjen za sve troškove nastale kako bi se postigla razlika tog prihoda. Dobivena vrijednost je zatim diskontirana na sadašnju vrijednost po stopi troška kapitala.

Profit brendiranog proizvoda – Profit sličnog nebrendiranog proizvoda = Profit ostvaren po osnovi marke

Metoda premije profita uključuje usporedbu profita koji je prognoziran na temelju korištenja nematerijalne imovine (brenda) u odnosu na onaj profit koji bi bio ostvaren ako se odgovarajuća nematerijalna imovina ne bi koristila. Prognozirani iznosi su zatim diskontirani na sadašnju vrijednost korištenjem prikladnih multiplikatora ili diskontnog faktora.

c) Metoda viška zarada

Prema ovoj metodi vrijednost nematerijalne imovine je iskazana kao sadašnja vrijednost novčanog tijeka koji se može pripisati nematerijalnoj imovini, u ovom slučaju brendu, nakon što se isključi novčani tijek pripisan svoj drugoj imovini. Sukladno tome: Rezidualni dobitak pripisan marki = Ukupno ostvareni profit – (povrat na drugu nematerijalnu imovinu + povrat na materijalnu imovinu + povrat na obrtni kapital).

Troškovni pristup

Ova metoda se bazira na troškovima stvaranja brenda/marke. Drugim riječima, ova metoda uključuje povijesne troškove stvaranja marke kao stvarnu vrijednost te marke.

 

Promatrajući gore navedene metode, razvidno je da raznovrsnost i kompleksnost dostupnih metoda predstavlja izazov zbog neznanja koju metodu koristiti i zbog varijacija u dobivenim rezultatima procjene vrijednosti brenda/marke.

Ako smatrate da vam možemo pomoći kod procesa financijskog vrednovanja (procjene vrijednosti) brenda/marke slobodno nas kontaktirajte za više informacija.

Autori: ALPHA CAPITALIS tim 

Ovlašteni revizori | Ovlašteni interni revizori | Ovlašteni procjenitelji | Ovlašteni računovođe | Ovlašteni investicijski savjetnici | ACCA (Association of Certified Chartered Accountants) | CFA (Chartered Financial Analyst)