Transferne cijene su one cijene koje se primjenjuju u transakcijama između povezanih društava. Transferne cijene predstavljaju jedan od instrumenata planiranja poreznih obveza na nivou grupe povezanih društava.
Zakonsko reguliranje odnosa između povezanih osoba nalazimo u Zakonu o porezu na dobit i Pravilniku o porezu na dobit. Definirano je tko se smatra povezanim osobama, koje se metode koriste da bi se definirale tržišne cijene, kao i obveza poreznog obveznika da o svojim odnosima s povezanim osobama posjeduje odgovarajuću dokumentaciju.
U nastavku navodimo smjernice OECD-a vezano za primjene metode kod izrade studije transfernih cijena.
TRADICIONALNE TRANSAKCIJSKE METODE
Najizravniji način utvrđivanja jesu li uvjeti između povezanih društava tržišni, je usporedba zaračunate cijene između povezanih osoba s cijenama zaračunatim u usporedivim transakcijama između neovisnih osoba.
Ovaj pristup utvrđivanja tržišnosti definiran je metodom usporedivih nekontroliranih cijena. Primjena metode usporedivih nekontroliranih cijena je najizravniji pristup jer se direktnom usporedbom cijena kod kontroliranih transakcija i cijena kod neovisnih transakcija može doći do razlika između kontrolirane cijene i nekontrolirane cijene te se primjenom nekontrolirane cijene u kontroliranim transakcijama mogu dobiti neovisni uvjeti.
Kako se u praksi često ne mogu dobiti podaci o cijenama zaračunatim u usporedivim odnosima između neovisnih osoba tada se primjenjuju indirektne transakcijske metode, odnosno metoda trgovačkih cijena i metoda dodavanja dobiti na troškove.
Indirektne transakcijske metode uspoređuju bruto marže ostvarene u transakcijama između povezanih osoba s bruto maržama ostvarenim u usporedivim transakcijama između neovisnih osoba. Primjenom metoda trgovačkih cijena i metoda dodavanja dobiti na troškove usporedbom ostvarenih bruto marži indirektno se dolazi do razlika između kontrolirane cijene i nekontrolirane cijene te se primjenom nekontrolirane cijene u kontroliranim transakcijama mogu dobiti neovisni uvjeti.
Usporedive transakcije koje bi omogućile primjenu tradicionalnih transakcijskih metoda nisu uvijek dostupne. Tada se za potrebe analize preporučuje upotreba profitnih metoda putem kojih se usporedbom neto marže indirektno dokazuje tržišnost cijena u kontroliranim transakcijama.
-
Metoda usporedivih nekontroliranih cijena
Metoda usporedivih nekontroliranih trgovačkih cijena uspoređuje zaračunatu cijenu za imovinu ili usluge koja se prenosi u kontroliranoj transakciji s cijenom zaračunatom za prenesenu imovinu ili uslugu u usporedivoj nekontroliranoj transakciji u usporedivim okolnostima.
Usporediva transakcija se može odvijati između nepovezanih osoba (eksterna ili vanjska usporediva cijena) ili između jedne od povezanih strana i njoj nepovezane osobe (interna ili unutrašnja usporediva cijena).
Metoda usporedivih nekontroliranih cijena najpouzdanije odražava tržišnosti ako su transakcije identične ili ako postoje neznatne razlike koje su unaprijed kvantificirane iz čega ujedno proizlazi i manjkavost ove metode. Metoda usporedivih nekontroliranih cijena zahtjeva visoku razinu usporedivosti proizvoda ili usluga kako bi mogli primijeniti metodu usporedivih nekontroliranih trgovačkih cijena transakcije bi trebale zadovoljiti sljedeće elemente:
- proizvodi ili usluge moraju imati visoku razinu sličnosti (svaka razlika bi mogla utjecati na razliku u cijeni transakcije),
- obujam transakcija (različite cijene ne ostvaruju primjerice u veleprodaji, maloprodaji ili pak primjerice kod većih prodanih količina se često ostvaruju količinski popusti),
- politika popusta (različita struktura popusta može značajno utjecati na krajnju cijenu proizvoda ili usluga),
- tržišta i tržišne grane (cijena proizvoda ili usluge u različitim tržištima ili čak tržišnim granama može znatno varirati),
- ugovorni uvjeti (prodaja proizvoda ili usluga ugovorenih na duži rok je značajno niža od povremeno neugovorne prodaje),
- područje i veličina tržišta (na različitim tržištima cijena proizvoda i usluga može značajno varirati),
- korištena nematerijalna imovina (snažna trgovačka marka može omogućiti visoko postavljene cijene proizvoda ili usluge), te
- transakcijski uvjeti (rok plaćanja, vrste plaćanja, osiguranje plaćanja, vrijeme isporuke, tečajni rizik kao i ostali slični transakcijski uvjeti mogu značajno utjecati na cijenu proizvoda ili usluge).
-
Metoda trgovačkih cijena
Metoda trgovačkih cijena procjenjuje da li su iznosi u kontroliranoj transakciji zaračunati sukladno načelu tržišnosti s obzirom na bruto maržu realizirani u usporedivim nekontroliranim transakcijama.
Metoda trgovačkih cijena polazi od cijene po kojoj je proizvod nabavljen od povezanog društva preprodan nepovezanom društvu. Ta cijena ostvarena prema nepovezanom društvu umanjuje se ostvarenu bruto maržu koja predstavlja iznos iz kojeg preprodavač treba pokriti svoje prodajne i ostale poslovne troškove te uzimajući u obzir korištenu imovinu i preuzete rizike treba ostvariti odgovarajuću dobit.
Iznos koji preostane nakon oduzimanja bruto marže može se nakon usklađenja za ostale troškove povezane s nabavkom proizvoda smatrati neovisnom cijenom za inicijalni prijenos imovine između društava.
Metoda trgovačkih cijena se najčešće koristi kod distributera koji prodaju proizvode bez da ih fizički modificiraju ili im dodaju značajnu vrijednost. Ova metoda zahtjeva detaljnu usporedbu preuzetih funkcija, preuzetih rizika kao i korištene materijalne i nematerijalne imovine jer su oni osnova za odabir usporedivih društava za razliku od metode usporedivih nekontroliranih trgovačkih cijena koja kod odabira usporedivih društava polazi od sličnosti/usporedivosti proizvoda ili usluge.
Metoda trgovačkih cijena također ima internu i eksternu opciju primjene. Veća razina usporedivosti sigurno će se ostvariti ako se analiza primjeni između kontroliranih i nekontroliranih prodaja dobara od strane istog distributera tj. primjenom metode internih trgovačkih cijena. Pri izostanku internih usporedivih transakcija odgovarajuća usporedba može se izvesti iz usporedne nekontrolirane transakcije drugih distributera tj. primjenom metoda eksternih trovačkih cijena.
Metoda trgovačkih cijena rijetko vodi do odgovarajućih i točnih rezultata ako postoje razlike u:
- Razini tržišnosti proizvoda ili usluga,
- Preuzetim funkcijama, rizicima te korištenoj materijalnoj i nematerijalnoj imovini, ili
- Različitosti u proizvodima.
-
Metoda dodavanja dobiti na troškove
Metoda dodavanja dobiti na troškove kreće od troškova koji nastaju kod dobavljača imovine u kontroliranim transakcijama za prijenos imovine ili pružanje usluga između povezanih osoba.
Odgovarajuća marža se dodaje na navedene troškove kako bi se dobila odgovarajuća dobit s obzirom na obavljene funkcije i tržišne uvjete. Sukladno smjernicama OECD-a metoda dodavanja dobiti na troškove uspoređuje bruto dobit koju ostvaruje povezano društvo u kontroliranim transakcijama s onom koju ostvaruje neka treća strana u nekontroliranim transakcijama.
Usporedivost funkcija i rizika vrlo je važna za primjenu ove metode. Nadalje, obzirom da se razlike u funkcijama i rizicima uglavnom odražavaju na financijske informacije društva, vjerodostojna / pouzdana upotreba metoda dodavanja dobiti na troškove zahtjeva dostupnost vrlo detaljnih financijskih pokazatelja da bi se uskladile razlike kod usporedivosti koje se održavaju u financijskim rezultatima društva.
Metoda dodavanja dobiti na troškove uglavnom se koristi za procjenu marže koju je ostvario proizvođač prodajom povezanim društvima. Ova metoda zahtjeva detaljnu usporedbu proizvedenih proizvoda pruženih usluga, izvršenih funkcija, rizika koje društvo snosi, složenosti proizvodnje, strukture troškova i nematerijalne imovine između kontroliranih i nekontroliranih transakcija.
Usporedba se najčešće vrši između kontrolirane i nekontrolirane prodaje imovine istog proizvođača ili pružatelja usluga (tj. interna metoda dodavanja dobiti na troškove).
U nedostatku navedene usporedivosti odgovarajuća usporedba može se izvesti iz usporedne nekontrolirane prodaje ostalih / nepovezanih proizvođača ili pružatelja usluga (tj. vanjska metoda dodavanja dobiti na troškove).
Manje je vjerojatno da će metoda dodavanja dobiti na troškove biti prihvatljiva ako postoji materijalna razlika između kontroliranih i nekontroliranih transakcija u odnosu na:
- Nematerijalnu imovinu,
- Strukturu troškova,
- Poslovno iskustvo,
- Poslovanje koje društvo obavlja, i
- Proizvode
PROFITNE METODE
Profitne metode, metode podjele dobiti i metoda neto dobitka, koriste se kao pristupi koji se mogu koristiti za približno prikazivanje neovisnih uvjeta kada tradicionalne transakcijske metode ne mogu biti pouzdano primijenjene samostalno ili kad iznimno ne mogu uopće biti primijenjene.
-
Metoda podjele dobiti
Metoda podjele dobiti prvo identificira dobit koju treba podijeliti među povezanim društvima u kontroliranim transakcijama u koja su povezana društva uključena.
Ova metoda nadalje dijeli tu dobit između povezanih društava na ekonomski važećoj osnovi što je približno podjeli koja bi se očekivala i održava u neovisnom dogovoru. Zajednička dobit može biti ukupna dobit iz transakcija ili ostatak dobiti koji predstavlja dobit što se ne može odmah dodijeliti jednoj od strana, kao što je npr. dobit koja nastaje iz visoko vrijedne, ponekad jedinstvene, nematerijalne imovine.
Također, ova metoda najčešće se koristi kada povezana društva zajedno razvijaju nematerijalnu imovinu ili kad zajedno unose vrijednu nematerijalnu imovinu.
Pozitivna strana dane metode je da se može koristiti kada ne postoje usporedive transakcije neovisnih društava s transakcijama povezanih društava. Tada raspodjela dobiti može biti određene na osnovu prakse koja se koristi među nepovezanim društvima.
-
Metoda neto dobitka
Metoda neto dobitka, odnosno transakcijska metoda neto marže, koristi neto maržu u odnosu na pripadajuću osnovicu koju društvo ostvaruje te se uspoređuje s neto maržama neovisnih usporedivih društva.
Ova metoda je manje osjetljiva na razlike koje utječu na usporedive transakcije, dok s druge strane može biti podložna utjecaju raznih ekonomskih čimbenika i dati rezultate koji nisu povezani sa stvarnom maržom realiziranom u transakcijama s povezanim osobama.
Navedena metoda slična je metodi trgovačkih cijena i metodi dodavanja dobiti na troškove, samo što za razliku od bruto marže ova metoda koristi neto maržu. Metoda neto dobitka se koristi netom maržom koja se stavlja u omjer s odgovarajućom osnovicom (troškom, prodajom, imovinom) dobivajući tako financijske pokazatelje koji se uspoređuju s financijskim pokazateljima neovisnih društava. Metoda neto dobitka se najčešće koristi kod društava koja imaju i proizvodnju i distribuciju.
Prednost korištenja ove metode je manja osjetljivost na razlike koje utječu na transakcije (različitost u proizvodu, preuzetim funkcijama, preuzetim rizicima, korištenoj imovini, tržišnosti proizvoda, različiti računovodstveni sustavi, itd.). Korištenjem dostupnih baza podataka ova metoda predstavlja najlakši način utvrđivanja tržišnosti transakcija između povezanih društava.
Autori: ALPHA CAPITALIS tim
Ovlašteni revizori | Ovlašteni interni revizori | Ovlašteni procjenitelji | Ovlašteni računovođe | Ovlašteni investicijski savjetnici | ACCA (Association of Certified Chartered Accountants) | CFA (Chartered Financial Analyst)