Poticaji kupcima često su dio poslovnih aranžmana kojima poduzetnici nastoje privući nove kupce ili potaknuti već postojeće kupce na dodatnu kupnju, a najčešće su to poticaji poznatiji kao popusti, sniženja cijena, rabati, darovi, mogućnost povrata kupljene robe i sl.
Česta su pitanja o poreznom položaju takvih aranžmana, ali da bi bilo moguće definirati porezni položaj prvo je potrebno uzeti u obzir zahtjeve računovodstvenih standarda koji jednim dijelom ”diktiraju” i porezni položaj poticaja kupcu, pogotovo nakon stupanja na snagu MSFI-ja 15 – Prihodi od ugovora s kupcima (dalje: MSFI 15).
MSFI 15 u području računovodstvenog uređenja poticaja kupcima donosi potpuno drukčija pravila nego do sada i drukčija od onih u HSFI-jima, a temeljna razlika između MSFI 15 i HSFI 15 – Prihodi (dalje: HSFI 15) je u tome što MSFI 15 u t.31. priznavanje prihoda temelji na prijenosu kontrole koju kupac stječe nad kupljenom imovinom dok HSFI 15 priznavanje prihoda temelji na prijenosu značajnih rizika i koristi od vlasništva na kupca (t.15.25. HSFI 15 – Prihodi).
Osim toga, MSFI 15 uvodi i novu terminologiju kroz pojmove kao što su „materijalno pravo kupca“, „ugovorna imovina“, „ugovorna obveza“, „ispunjavanje obveza izvršenja“, „određivanje cijene transakcije“, „raspodjela cijene transakcije na obveze izvršenja“ itd.
Prema zahtjevima MSFI 15 prihod se priznaje nakon što subjekt ispuni obvezu izvršenja tako što kupcu prenese obećanu robu ili uslugu, a u sklopu ugovornog odnosa može se definirati i tzv. materijalno pravo. Materijalno pravo je najjednostavnije rečeno mogućnost stjecanja dodatne robe ili usluga kupca koju je dobio sklapanjem ugovora što navodi i t.B40 MSFI-ja 15: Ako subjekt kupcu u ugovoru dâ mogućnost stjecanja dodatne robe ili usluga, ta mogućnost stvara obvezu izvršenja u ugovoru samo ako ona kupcu daje materijalno pravo koje ne bi dobio da nije sklopio taj ugovor (na primjer, diskont koji je inkrementalan u rasponu diskonta koji se obično daju za tu robu ili usluge toj klasi kupaca na tom geografskom području ili tržištu). Posljedično, takvo materijalno pravo kupca stvara obvezu izvršenja za prodavatelja i samim time takva materijalna prava trebaju biti uključena u transakcijsku cijenu odnosno poticaji kupcu će se smatrati dijelom isporuke (laički rečeno – biti će dio ostvarenog prihoda) što posljedično utječe i na porezni položaj poticaja kupcu.
U takvoj situaciji poticaj kupcu (dar, gratis roba ili proizvod i sl.) direktno je vezan za ostvarivanje dobiti (uključenost materijalnog prava u transakcijsku cijenu) pa je samim time i trošak takvih poticaja porezno priznati rashod s aspekta Zakona o porezu na dobit.
S druge pak strane, ako trgovac prodaje robu u maloprodaji i nudi kombinacije kao što su ”2+1 gratis” kupcima, takav poticaj je ponuđen kao mogućnost svima i sukladno t.B41 MSFI-ja 15 pri tome ne postoji materijalno pravo pojedinačnog kupca i porezni tretman takvih isporuka je u potpunosti drugačiji od prethodno navedenog.
To bi značilo da rashod od ”besplatnog” proizvoda gubi svoju vezu sa ostvarivanjem dobiti jer u transakcijsku cijenu odnosno u ostvareni prihod nije uključen taj ”besplatni” proizvod (logičkim razmišljanjem taj dar potiče prodaju, ali s poreznog i računovodstvenog aspekta nužan je oprez) i samim time razduženje takvih proizvoda sa zaliha tretira se kao porezno nepriznat rashod sukladno čl. 7. t. 13. Zakona o porezu na dobit koji navodi da se porezna osnovica uvećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.
Nadalje, čl. 7. st. 3. Zakona o PDV-u navodi da se Isporukom dobara uz naknadu smatra se korištenje dobara koja čine dio poslovne imovine poreznog obveznika za njegove privatne potrebe ili za privatne potrebe njegovih zaposlenika, ako raspolažu njima bez naknade ili ih općenito koriste u druge svrhe osim za potrebe obavljanja djelatnosti poreznog obveznika, a za ta je dobra ili njihove dijelove u cijelosti ili djelomično odbijen pretporez. To znači da osim što je ”besplatan” proizvod porezno nepriznat, potrebno je obračunati i PDV na njega.
HSFI 15 niti ne daje opciju u kojoj se ugovornim odnosom može takav oblik poticaja kupcu uključiti u transakcijsku cijenu pa samim time marketinški pristup s ”besplatnim” proizvodima znači i porezno nepriznat trošak i obračun PDV-a na takve proizvode.
Stoga poduzetnicima preostaje opcija davanja ”popusta” u visini proizvoda koji se u prethodnim slučajevima smatrao ”besplatnim” pri čemu će se na fakturi iskazati ukupna prodajna cijena za sve proizvode umanjena za definirani popust. U tom slučaju su zadovoljeni zahtjevi iz čl. 33. st. 3. Zakona o PDV-u koji navodi: U poreznu osnovicu ne ulaze sniženja cijena, odnosno popusti zbog prijevremenog plaćanja i popusti što se kupcu odobre u trenutku isporuke. S aspekta Zakona o porezu na dobit, svi proizvodi su bili dijelom takve isporuke pa je tako i razduženje tih proizvoda porezno priznat trošak za koji nije potrebno uvećavati osnovicu poreza na dobit u PD obrascu.
Autor: Robert Špoljar
