Čitajući o temi tranzicije obiteljskih biznisa u zadnjih godinu dana, provlače se slična pitanja. Posebice je naglasak na pitanje pravednosti. Glavno pitanje pravednosti je zapravo ono, kako će se dijeliti udjeli između dvoje (ili više) djece?

Kroz primjere iz prakse, o pitanju pravednosti može se mnogo  naučiti. U obitelji koja se nalazila u jednoj proizvodnoj industriji, postojala je zanimljiva dinamika. Kći, koja je već godinama vodila posao, doživjela je iznimno uspješne trenutke. S druge strane, sin, umjetnička duša u obitelji, bio je manje posvećen biznisu, koristeći ga tek kad bi mu trebala financijska pomoć za njegove umjetničke projekte. U vrijeme razgovora o raspodjeli vlasništva, stvari su postale prilično zanimljive. Otac je odlučio “80% kćeri, 20% sinu. Sin je burno reagirao: “Znači, toliko vrijedim!” S druge strane, kći je bila iznenađena dijelom koji je pripao bratu: “On dobiva toliko? Što je učinio da zasluži to?”

Ova priča o nasljeđivanju u obiteljskom biznisu pokazuje da su izazovi pravedne raspodjele vlasništva subjektivni, bez obzira na specifičnosti poslovanja. Iz prve ruke saznali smo kako su emocije, očekivanja i stvaranje ravnoteže u takvim situacijama vještina kojoj je potrebno priložiti pažnju.

Tko određuje što je pravedno u obiteljskom biznisu?

Kada postoji osjećaj nepravednosti, to je ogroman izvor potencijalnih obiteljskih sukoba koji mogu oštetiti odnose i obitelji te naravno ostaviti posljedice na obiteljski biznis. Zapravo, poznajemo obitelj gdje je odluka o podjeli udjela donesena prije 20 godina i dalje uzrokuje nemire među članovima obitelji te uništava odnose. Ove različite percepcije nepravednosti trebaju biti temeljito raspravljene s obitelji, otvoreno i pažljivo. U primjeru gore, otac je smatrao da je pravedan s obzirom na količinu posla koji je kćer uložila u usporedbi s količinom uloženom od strane njegovog sina. Kao što to često biva, sin je imao snažnu “emocionalnu povezanost” s poslom, koje otac i sestra nisu bili svjesni, i on je vidio svoju “vrijednost” u obitelji povezanu s udjelom vlasništva u poslu, iako je očigledno imao mnogo manje veze s njegovim rastom i uspjehom.

Kao u gornjem primjeru, možemo logički razumjeti logiku 80/20 podjele. Također možemo razumjeti gledište kćeri da je ona ta koja je razvila posao, pa zar ne bi i taj trud trebao biti nagrađen na neki način? Isto tako, nikada ne podcjenjujte koliko se članovi obitelji posvećuju s poslom, pa i u tom smislu shvatljiva je reakcija i sina.

Kada odabrati pravi trenutak za podjelu?

Problem je što se o ovome često ne razgovara dovoljno rano, ako postoji jedno pravilo u nasljeđivanju, to je “počni rano”. Ako bi se ovaj razgovor dogodio 5-10 godina ranije i cijela obitelj znala kako će se raspodijeliti vlasništvo, onda to ne bi bio toliki problem, bilo da je podjela jednaka ili kao ova u primjeru. Očekivanjima se upravlja, a svaki član obitelji, znajući situaciju, može odabrati kako i u kojoj mjeri će se uključiti u posao.

Ovo je samo jedan primjer. Druga obitelj s kojom smo radili bila je vrlo jasna i to od stasanja 2. generacije obitelji. Politika je bila da će vlasništvo u idućoj generaciji biti podjednako podijeljeno između četvero braće i sestara, pri čemu će samo jedan od njih voditi posao. Očekivanja su jasna, razgovori su vođeni. Razina sukoba u obitelji ne odnosi se na vlasništvo, to je već odlučeno. Moguće je da će se svađati oko drugih stvari, ali vlasništvo nije za razgovor. Kada se bavite obiteljskim poslovima, emocije i percepcije su pravi pokretači. Dok su logika i brojke važne, pravi odlučujući faktori su emocije, odnosno ključno je kako se ljudi osjećaju.¸

Koji su načini pristupanja?

Općenito, postoji dva načina na koja nasljeđivanje vlasništva ide. Prvi je da se vlasništvo podjednako dijeli među sljedećom generacijom, a drugi da postoji veća ravnoteža udjela koji idu onima koji su aktivno uključeni u posao. Oba pristupa imaju svoje prednosti i nedostatke, a o njima je potrebno iskreno i otvoreno razgovarati unutar obitelji. Ako obitelj želi podijeliti vlasništvo podjednako među braćom i sestrama, unatoč tome što samo jedno ili dvoje aktivno sudjeluje u poslu, takva dinamika se mora prihvatiti. Ovo uključuje često neujednačenu razinu znanja i utjecaja unatoč jednakim udjelima, te činjenicu da članovi obitelji koji vode posao moraju dijeliti financijski uspjeh s onima koji doprinose manje.

Za neke obitelji, nasljednici koji preuzimaju posao mogu težiti većinskom vlasništvu kako bi razvijali posao. U takvim situacijama, treba pažljivo razmotriti kako održati pravednost među članovima obitelji koji možda nisu aktivno uključeni u posao. Ovi razgovori mogu biti izazovni, no ključno je održavati obiteljske odnose, čak i kada pojedini članovi obitelji više nisu uključeni u obiteljski posao. Iako su logika i brojke važni, emocije i percepcije često igraju ključnu ulogu u donošenju odluka.

Ukoliko radite prijenos vlasništva na mlađe generacije ili vas zanimaju usluge obiteljskog biznisa, slobodno nas kontaktirajte.