Dugotrajna materijalna imovina je imovina koju društvo posjeduje za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci roba i usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, koja se očekuje koristiti dulje od jednog razdoblja, a obuhvaća zemljišta, građevinske objekte, postrojenja i opremu, alate, pogonski inventar, namještaj, transportna sredstva, dugotrajnu biološku imovinu, predujmove za dugotrajnu materijalnu imovinu i ostalu dugotrajnu materijalnu imovinu. Sukladno tome postavlja se pitanje, a i glavna tema ovog teksta: Što ako tu imovinu želimo prodati tj. na što trebamo skrenuti pozornost?
Prodaja dugotrajne materijalne imovine s gledišta računovodstva, ali i financijskog izvještavanja definirana je standardima MRS 16 i HSFI 15. Cilj ovih standarda je propisati računovodstveni postupak za takvu vrstu imovine tako da korisnici financijskih izvješća mogu razlikovati ulaganja subjekta u svoje nekretnine, postrojenja i opremu te promjene u tim ulaganjima. Glavna pitanja u računovodstvu za dugotrajnu materijalnu imovinu su priznavanje imovine, određivanje njene knjigovodstvene vrijednosti, amortizacije i gubitaka zbog umanjenja koje treba priznati povezano s njima.
Što je baza svega tj. što morate napraviti prije no što slijedi prodaja dugotrajne materijalne imovine?
Prilikom prodaje imovine potrebno je napraviti procjenu o tržišnoj vrijednosti iste kako bi se umanjio porezni rizik koji proizlazi iz takve transakcije. Pri prodaji dugotrajne materijalne imovine, prodajna cijena može biti viša od knjigovodstvene vrijednosti, jednaka knjigovodstvenoj vrijednosti ili niža od knjigovodstvene vrijednosti. Ukoliko imovina koja se prodaje nije u potpunosti amortizirana, amortizacija se obračunava do kraja mjeseca u kojem je imovina bila u upotrebi odnosno do kraja mjeseca u kojem je prodana. To se očituje u odredbama HSFI 6 i MRS 16. Osnovica za obračun amortizacije je amortizirajući iznos koji je jednak trošku nabave umanjenom za ostatak vrijednosti, dok se prema poreznim propisima osnovica za obračun amortizacije utvrđuje u visini troška nabave. Također, amortizacija imovine započinje kada je imovina spremna za uporabu odnosno kad se nalazi na lokaciji i u uvjetima koji su potrebni za njezino korištenje ili amortizacija može početi od sljedećeg mjeseca od kako je sredstvo stavljeno u uporabu. Važno je naglasiti da, koji god način odabrali, potrebno je dosljedno ga se držati. Amortizacija prestaje kad se sredstvo prestaje koristiti i kad se povlači iz uporabe, odnosno kad je u cijelosti amortizirano ili se amortizacija obračunava do kraja mjeseca u kojemu je sredstvo prodano, poklonjeno ili slično.
Propisuje se da je osnovica za amortizaciju nabavna vrijednost (trošak nabave dugotrajne imovine) ili trošak proizvodnje ako je zgrada izgrađena (stroj proizveden) u vlastitoj izvedbi unutar društva ili revalorizirana vrijednost dugotrajne imovine (fer vrijednost – najčešće tržišna vrijednost). Amortizacija se obračunava pojedinačno za svaki predmet dugotrajne materijalne imovine uz primjenu amortizacijskih stopa iz članka 12. Zakona o porezu na dobit. Ne priznaju se rashodi amortizacije za imovinu kojom se ne obavlja djelatnost, a rashodima poreznog razdoblja ne smatraju se rashodi koji nisu u svezi s obavljanjem djelatnosti poreznog obveznika niti su posljedica obavljanja djelatnosti.
Kao primjer mogli bismo uzeti osobni automobil koji ima nabavnu vrijednost 200.000 kn i ispravak vrijednosti 100.000 kn iz čega proizlazi knjigovodstvena vrijednost od 100.000 kn. Ukoliko je procijenjena tržišna vrijednost 110.000 kn i automobil je prodan za istu cijenu prihod od prodaje dugotrajne materijalne imovine iznosit će 10.000 kn po neto principu. Po bruto principu prihod bi iznosio 110.000 kn, a rashod od prodaje imovine 100.000 kn. Takvo prikazivanje u financijskim izvještajima ne bi bilo u skladu sa standardima i stvorilo bi osnovu za veća davanja po osnovi ostvarenih prihoda. Upravo je iskazivanje prodaje po bruto principu, odnosno iskazivanje i prihoda od prodaje i rashoda od prodaje dugotrajne materijalne imovine, najčešća pogreška u prodaji materijalne imovine.
Porezni tretman prodaje dugotrajne materijalne imovine s gledišta poreza na dodanu vrijednost ovisi o razdoblju u kojem je imovina nabavljena i je li na ulaznom računu iskazan PDV. Ukoliko je iskorišteno pravo na odbitak pretporeza, pri prodaji takve imovine, poduzetnik je dužan primijeniti redovan postupak oporezivanja i obračunati PDV po stopi od 25% na prodajnu cijenu imovine.
Izuzetno je važno slijediti gore navedena pravila i procedure kako bi na pravilan način prodali dugotrajnu materijalnu imovinu i pri tome izbjegli nepravilnosti, ali isto tako nepotrebno uvećali prihode I rashode te stvarali osnovu za obračun davanja koja se obračunavaju prema ostvarenim prihodima. Važno je imati na umu da prihodi ili rashodi od prodaje dugotrajne materijalne imovine klasificiraju se kao ostali prihodi i ostali rashodi i priznaju se na neto osnovi.
Autor: Tina Tonković, Voditelj računovodstva
Ovlašteni revizori | Ovlašteni interni revizori | Ovlašteni procjenitelji | Ovlašteni računovođe | Ovlašteni investicijski savjetnici | ACCA (Association of Certified Chartered Accountants)| Certified Management Consultants
