Financijsko planiranje nije osmišljeno radi minimiziranja rizika. To je proces odlučivanja o tome koji rizik preuzeti te koji rizik nije neophodan ili vrijedan preuzimanja. Društvo mora planirati kako kratkoročno tako i dugoročno.

Kratkoročno planiranje rijetko je usmjereno na razdoblje duže od 12 mjeseci te je uglavnom fokusirano na održavanje adekvatne razine likvidnosti društva, dok dugoročno planiranje obuhvaća razdoblje od 5 godina (iako neka društva izrađuju planove i za 10 ili više godina) te je usredotočeno na dugoročne ciljeve organizacije.

Zašto raditi financijske planove?

Pri financijskom planiranju ključno je doći do zadanog cilja (npr. rast društva) ali uz pomno promišljanje o svim ostalim financijskim aspektima politike društva:

• Potrebna ulaganja u imovinu koja će pomoći realizaciji cilja (namjena sredstava)
• Izvori financiranja za kapitalna ulaganja (izvori sredstava)

Kod odabira izvora financiranja i formiranja financijske konstrukcije potrebno je uzeti u obzir ciljani odnos duga i kapitala, politiku dividendi i trošak financiranja koji ima utjecaj na stvaranje ekonomske vrijednosti (eng.EVA).

Podsjećamo: EVA = ROCE – WACC. Što je diskontna stopa niža (trošak financiranja) to je EVA veća (pod pretpostavkom da je ROCE ostao nepromijenjen).

Česta praksa trgovačkih društava je da su pomno fokusirani samo na prognoziranje najvjerojatnijih rezultata. Međutim bitno je obratiti pozornost i na manje izgledne scenarije kako bi društvo, u slučaju da dođe do takvog scenarija, bilo adekvatno pripremljeno i spremno na brzu reakciju.

S obzirom na navedenu neizvjesnost oko budućnosti, financijsko planiranje uzet će u obzir 3 scenarija;

1. Najbolji scenarij – scenarij u kojemu su sve projekcije derivirane po najboljim (optimističnim) pretpostavkama poslovanja
2. Osnovni scenarij – scenarij koji prikazuje očekivani, normalan plan rasta
3. Najgori scenarij – scenarij u kojemu su planirana smanjenja

Financijsko modeliranje kao dio financijskog planiranja

Financijski analitičari koriste se raznim složenim financijskim modelima kojima projiciraju alternativne financijske strategije. Ključ kvalitetnog financijskog modela je unijeti točne povijesne podatke i što preciznije pretpostavke kako bi output modela bio što točniji.

“Veliki” ili “mali” financijski planovi u načelu imaju iste komponente, a to su ulazne stavke (input), model planiranja (financijski model), te na kraju izlazne stavke (output).

Input (ulazne stavke)

Ulazne stavke ili inputi uključuju povijesna financijska izvješća (GFI), bruto bilance, analitike kupaca i dobavljača, analitike dugotrajne imovine, analitike zaliha, rekapitulacije prihoda i dr. Na temelju povijesnih podataka, ali i temeljitog razumijevanja industrije unutar koje društvo posluje, formirane su pretpostavke:

Prihodi

• Prodajna količina budućih razdoblja (po kojoj stopi rasta će se prodana količina povećavati)
• Hoće li prodajna cijena proizvoda/usluge rasti po stopi inflacije ili više
• Struktura prihoda po profitnim centrima i geografskim lokacijama

COGS

• Kolika je planirana količina prodane robe sukladno projekciji prihoda
• Kolika je nabavna cijena potrebne robe
• Koliki je trošak proizvoda

OPEX (Operativni troškovi)

• Projiciranje kategorija operativnih troškova kao udio u prihodima
• Zasebno projiciranje kategorija troškova (trošak zaposlenika, trošak režija, trošak goriva u transportnim djelatnostima…)

CAPEX (Kapitalna ulaganja)

• Projekcija kapitalnih ulaganja na temelju troškovnika, ponuda, i sl
• Projekcija kapitalnih ulaganja kao određeni udio u prihodima (u skladu s povijesnim udjelima u prihodima)
• Raspodjela ulaganja po stavkama imovine društva: Građevinski objekti, alati i oprema, pogonski inventar, zemljište…
• Deriviranje amortizacijskih stopa po vrsti imovine koju društvo posjeduje
• Izračun troška amortizacije

Obrtni kapital

• Projekcije dana naplate potraživanja
• Projekcije dana plaćanja dobavljačima
• Projekcija dana obrtaja zaliha

Dug

• Na temelju ugovora derivirati otplatni plan svakog duga (glavnica + trošak kamata)
• Otplatu novog duga derivirati na temelju pretpostavki plana otplate duga
• Odrediti minimalno stanje novca na računu kao bi se automatizirao kratkoročni dug (revolving)

Isplata dividendi

• „Retention ratio“ – dio dobiti koji se reinvestira odnosno ostaje zadržan u društvu dok se ostatak isplaćuje u obliku dividende ili
• Fiksni iznos dividendi koji se isplaćuje (apsolutni iznos ili iznos po dionici); ovo ovisi o preferencijama vlasnika

Output (izlazne stavke)

• Račun dobiti i gubitka
• Bilanca stanja
• Novčani tok
• Financijski omjeri i indikatori

„Reality check“ na kraju

• Provjerite stope rasta prihoda; jesu li realne i na čemu su utemeljene
• Provjerite profitabilnost; testirajte jesu li troškovi realno projicirani (bitno je razlikovati fiksne i varijabilne troškove)
• Usporedite marže s usporednim društvima u sektoru kao i vlastitim povijesnim podacima
• Ako model nije automatski postavljen da se održava minimalno stanje novca kroz kratkoročno zaduživanje onda provjerite da li je novac negativan. Ako je u projiciranom razdoblju stanje novca negativno, potrebno je pribaviti novo financiranje za realizaciju ciljeva iz financijskog modela.
• Novčani tok iz operativnih aktivnosti mora biti pozitivan; u slučaju da nije, društvo je primorano prodavati imovinu ili se zaduživati što nije dugoročno održivo
• ROE treba biti na istoj ili boljoj razini
• EVA (Economic Value Added) treba biti pozitivna = ROCE – WACC

Ovo je krucijalno jer društvo može pokazati potrebu za ulaganjem 100.000 novaca te prikaže 12.000 povećanje dobiti što znači 12% povrat na ulaganje. Na prvu izgleda super, ali ako se uzme u obzir da je trošak financiranja (WACC) npr. 15% onda ovo ulaganje nije prihvatljivo jer društvo ne stvara vrijednost i samim time dugoročno uništava glavnicu kapitala.

Vanjsko financiranje i rast

Trgovačka društva mogu doživjeti financijski slom zbog nedosljednosti između strategije rasta i financijskih planova. Više stope rasta vode do veće potrebe za investicijama u dugoročnu imovinu i obrtni kapital.

Postoji odnos između rasta i potrebe za financiranjem. Povećanjem stope rasta povećava se potreba za financiranjem. Jedan dio društvo može financirati iz internih izvora, a kada probije određenu granicu tada se pojavljuje potreba za vanjskim financiranjem. Ta granica je interna stopa rasta.

Društvo može postići višu razinu stope rasta bez prikupljanja kapitala izvana ako:

1. Reinvestira veliki dio svoje zarade
2. Ima Veliki ROE
3. Ima mali omjer zaduženosti nasuprot imovini.

Održiva stopa rasta

Održiva stopa rasta je najviša stopa rasta po kojoj Društvo može rasti a da ne mora promijeniti svoju razinu financijske poluge. Održiva stopa rasta ovisi samo o omjeru zadržane dobiti i ROE. Formula: Održiva stopa rasta = omjer zadržane dobiti x ROE

 

Pravilnim financijskim planiranjem i adekvatno pripremljenim financijskim modelima društvo može maksimizirati svoje izglede za donošenje adekvatnih odluka vezane uz sve aspekte poslovanja. Dobro izrađen financijski model može pomoći menadžerima da uoče financijske posljedice svojih planova za rast te tako izbjegnu loš scenarij društva (nedostatak likvidnosti, gubitak vrijednosti, loš povrat na ulaganje, potrebe za prevelikim zaduživanjem i dr.), ili da u slučaju negativnih scenarija budu maksimalno pripremljeni za donošenje brzih i kvalitetnih odluka.

Ako imate problem pri izradi dugoročnog financijskog plana ili Vam je potrebna pomoć pri izradi istog, s povjerenjem se možete obratiti našem timu stručnjaka.

Autor: Mateja Đurić, viši analitičar

Tim ALPHA CAPITALIS:

Ovlašteni revizori | Ovlašteni interni revizori | Ovlašteni procjenitelji | Ovlašteni računovođe | Ovlašteni investicijski savjetnici | ACCA (Association of Certified Chartered Accountants)